Krila

Posted: 16 marta, 2012 in Moja kristalna zrnca

Od prvog dana kada smo se upoznali po prvi pravi put u životu, mada smo se znali na neke drugačije načine, povređivao me je svojim recima. Govorio je da sam hladna i bezosećajna, da preko mojih usana reči krvare i da ne umem da pokažem onu tananu žensku stranu koju muškarci vole. Nikada nisam ni želela da me muškarci vole, a još manje da pronalazim načine da im budem bliža. Sasvim mi je bilo dovoljno to što sam imala i bila sam zadovoljna. Mnogo vremena kasnije, uz dosta vina i gomilu nabacanih i napisanih reči rekao je da me se plaši. Ćutala sam i čekala nastavak. Nisam razumela, bila sam sasvim obična i sasvim iskrena, možda i više nego što pametan čovek sebi dozvoljava. Bio je daleko, sa očima uprtim u staklasti ekran na kome su treperile moje reči, pokušavao da parira mojoj slobodi, mojoj iskrenosti i mojim suzama koje su na kraju potekle, možda od vina, možda od dima koji se tiskao oko mene, a možda i od njehovih reči i priznanja koliko značim nekom ko je zatvorenik u sopstvenom životu. „Ti si moj prozor u svet. Ti si ono što me tera da se nasmejem kada u hladnim mračnim jutrima otvorim oči i krenem u novi istovetni dan. Izvini što ne mogu biti kao ti, ja sam vezan za zemlju a ti u kosi ponosno nosiš šljokice drumske prašine, ti si lutalica, ti si ptica, i imaš ta krila o kojima ja stalno govorim, iako pokušavam da te prizemljim i privežem za sebe. Plašim se da pomislim šta bi bilo da sam te uzeo za sebe još dok si bila ona mala prgava sa odranim kolenima zbog igranja fudbala sa dečacima. Možda bih te ubio svojim zidovima. Možda bi ti mene oslobodila. To nikad neću saznati“

Da, to nikada neće saznati, kao ni to šta znači kada ti neko veruje i dopušta ti da letiš do svojih visina koje su drugima nedostižne. Neće osetiti na svom licu vetar nekih dalekih zemalja koje toliko želi da vidi, niti dodirnuti građevine koje su sagradili majstori iz prošlih vekova. Neće zagnjuriti u nepoznata mora koja je gledao na slikama. Mada je najbolnije to što  ne sme podići glavu dovoljno da vidi kako život može biti divan i nasmejan.

komentari
  1. tangolina kaže:

    valjda nema nista gore nego kraj sebe imati nekog ko ti samo krese krila…ko nece da se pomuci da te razume, ali hoce da te ukalupi jer samo tako se snalazi i razume…..

  2. Provincijalac kaže:

    Žena kao galeb Džonatan Livingston
    &
    Muškarac sa Strahom od letenja… Nemoguća misija !

  3. Barem je bio iskren…svestan svojih ograničenja…i tvojih

    • Staklenna kaže:

      Jeste, tako je, ali ima ljudi koji pokusavaju da drugima prosire vidike, da im prostru tepih, da im ugode muzikom, biraju im reci pred san. A opet, sve to na kraju ne ispadne dobro. Neki su, jednostavno, navikli da ih zivot boli, i ne poznaju drugi nacin. Sve sto je lepo za njih je zabranjeno, i to cesto od njih samih. A iskrenost je dobra dok ne predje granice i ne izdas sebe.

      • Pa to je barem jasno kao dan….da si nesebično dala sebe…pa mogu reći… i svima nama si dala deo sebe…
        …a mogu msiliti kako je kada i ti nekoga zavoliš…pa se sapleteš…pa popizdiš..jelte kao u tekstu iznad…
        Been there ,done that…

        I nisi nikoga izdala zbog iskrenosti..ponajmanje sebe…nazivamo stvari pravim imenima..pa šta ako i zaboli..to se zove zrelost

      • tangolina kaže:

        Upravo tako..ima onih koji ne umeju da se raduju kad je sunčano, jer znaju da će kad tad pasti kiša, i ne umeju da se opuste kad je sve potaman jer znaju da se snalaze samo u bolu i samoći…

  4. Plava Baklava kaže:

    Kako ovo poznato, doživljeno, pa i preživljeno zvuči :-(. Koliko sam se samo puta pitala da li bi bolje bilo da umem ta krila da sakrijem, uspavam, nešto im uradim. Nisu bila dovoljna da i tog nekog drugog ponesu ka oblacima. A čak i dečje filmove prave na tu temu: kad se uzajamno veštini letenja uče („RIO“ – diiiivnih scena na tu temu ima).

    Bože dragi, kao da si pola mog života opisala 😦 .

    • Staklenna kaže:

      BNe diraj svoja krila, neka ih, nemoj da ih sakrivas ni uspavljujes. Posebna si, ali ti to i sama znas, zar ne?

      • Plava Baklava kaže:

        Uh, Staklenče … Da, sad već za sobom imam dovoljan broj godina da bih shvatila da su ona sastavni deo mene i da ih ne vredi sakatiti. Pa, nek´ nam je sa srećom na tom putu.

Leave a reply to Staklenna Odustani od odgovora