Do malog ateljea na tavanu dolazilo se merdevinama kroz otvor u plafonu hodnika. Na njemu tamne orahove daske, koje su je odvajale od ostatka sveta, koje su škripale kada bi otvarala poklopac, i ta škripa, poput čarobnih nota detinjstva, živi u njenoj glavi. I miris pite razvučenice kakvu niko posle bake Banije nije umeo da napravi. I stari razdrndani kasetofon na kome je otpao crveni taster sa natpisom „rec“ jer je neprestano snimala pesme sa „radia 202“. To danas niko ne bi razumeo. Kako objasniti nekom da nije bilo diskova, ni interneta. Nije bilo mobilnih telefona, i verovali ili ne, i tada se živelo. Nije bilo šarenih kineskih radnji u kojima ima sve od igle do lokomotive. Ali tada je Branka imala neponovljivih šesnaest, sedamnaest, osamnaest… Godine kada si vladar sveta, kada ti je srce veće od neba, a oči sijaju od sreće. Godine kada je i malo ničega dovoljno…
Pogledaj originalni članak 34 more words