To jutro, za razliku od prethodnih, pokucalo je velikim osmehom sunca na njen prozor. Nije bilo teško nasmejati se i ustati. Protegla se i ustala, ostavljajući krhotine sna nemarno ih gurnuvši pod jastuk. Ponekad i utorak može biti gladak poput somota.
Pošla je čitavih pola sata ranije na posao. Malo šminke, kao i uvek, ali ovog jutra stavila je i karmin, što retko kad radi. Valjda karmin ide samo uz osmeh. Njene ravne cipele skakutale su lagano po stepeništu. Utrčala je u kancelariju, uključila kompjutere i Sting je lagano i krhko uplovio u to plavo jutro. “Fragile”….
Bogdan je kasnio dobrih pola sata. Kafa se odavno ohladila, a Vera je sa ucrtanim osmehom na licu posmatrala dve ptice na ogradi.
-Kakav dan! Izvini, malo kasnim, znam, ali nemaš pojma… – zastao je u pola rečenice gledajući u Veru. One lagano okrenu glavu ka njemu i dalje izgubljenog pogleda punog sunca.
-Da ne poveruješ! Pa ti se nikad ne smeješ pre pola deset ujutru, a pogledaj se sad! Je l? Vidi, vidi… i karmin…- skinuo je jaknu i nemarno je prebacio preko stolice. Odavno je nije video tako veselu.
-Pa, šta je zaslužno za tvoje veselo izdanje od ranog jutra? – gledao je znatiželjno u nju, naslonivši se na radni sto.
U trenu je njeno lice poprimilo neki iznenadni strah koji je prethodni osmeh zamenio sa dve ucrtane bore između obrva. Ustala je i krenula ubrzano ka njemu. Bogdan je stajao skamenjen i kada je Vera onjušila njegovu košulju sa zgađenim izrazom na licu.
-Terpentin…
Zgrabila je cigarete sa stola i izašla na terasu. On je ostao zbunjen. Ponekad je verovao da u njoj žive dve potpuno različite osobe, jer je često brzo menjala raspoloženja.
„Ovoj mora da je sutra došlo juče“ – pomisli Bogdan, otpivši gutljaj hladne kafe s nogu. Voleo je da pije i hladnu kafu. U čudu, sede za svoj radni sto, nikako ne shvatajući kako to miris terpentina na košulji kolege može da pokvari raspoloženje koleginici. Nije mu ni na kraj pameti padalo da krene za njom i nešto objašnjava, jer nije imalo šta da se objašnjava.
„Terpentin, jaka stvar, ne sme čovek ni da se muva po ateljeima da ne bi gospođi pokvario dan! Tja.“ Ovo mu nije bio prvi put da se susreće sa, po njegovom mišljenju, sasvim iracionalnim ispadima kod raznoraznih žena. Naprotiv.
Medjutim, Veri nije sutra došlo juče, već joj je u sunčano danas, poput gavrana, doletela prošlost, zaboravljena i skrivena. Miris terpentina vratio je Veru u neke davne godine. Ponovo je bila mala devojčica sa suzama u očima. Stojeći tako na terasi, ledja okrenutih Bogdanu, bez glasa je plakala. Lik majke Danke titrao je pred njom i sve one slike, postavljene svuda po kući, koje je otac slikao. Na svim slikama majka se smejala. Dani su bili divni i bezbrižni.
Na svoj deseti rodjendan po prvi put ugledala je majčin lik na platnu bez osmeha. Dankine crne oči gledale su negde u daljinu, preko levog ramena. Iza nje nebo, planine i deo kuće. Mali beli leptir na dlanu, ali ga ona i ne primećuje. Slikano u smiraj dana kada sunce gubi svoju snagu, baš kao i ona. Svi su znali i ćuteći trošili odbrojane dane. Sve češće su putovali, išli na izlete, kupovali poklone. Veri je baka govorila da nijedan čovek na svetu nikada nije voleo svoju ženu kao što je to bio slučaj sa njenim ocem i majkom. Tada Vera nije shvatala težinu tih reči. Znala je da srećna i sigurna u toj kući na brdu, okružena voćnjacima, cvećem, raznobojnim mačkama kojima je davala imena, svim tim slikama i divnim mirisom sreće koji je živeo u kući.
Jedanaesti rodjendan je dočekala sa suzama. Rekli su joj da je majka otišla na lepše mesto, da je bila bolesna. Pamti gomilu ljudi i suze, mnogo crnine, miris voska i strašan bol koji joj se nastanio u grudima. Vera je bila ljuta na majku, gotovo besna i trebalo je proći mnogo godina da joj oprosti što je otišla.
Od tog dana otac je danonoćno slikao, spavao malo, gotovo nikad, jeo uz štafelaj. Boje na slikama su postajale tamnije, baš kao i njegovo lice, skamenjeno, bez grimasa, bez osmeha. Patio je tiho, lečeći svoj bol slikarstvom. Sve češće je bivao pijan, sve češće ga je Vera zaticala kako hrče na podu ateljea, umrljan svim nijansama smedje u boji Dankine kose.
Onda je odjednom prestao da slika. Odlazio bi od kuće i nije ga bilo danima, pa se onda vraćao, ponovo uzimao svoje četkice i sa još većom gorčinom nastavljao svoj rad. Slikao je planine, sa grubim linijama i teškim nijansama, kanjone gde se reka obrušava niz liticu. Poslednja slika koju je radio sa Verinim likom ostala je nedovršena, naslonjena pored peći. Osetila se ostavljenom i samom. Kao da više nije imala nikoga, čak ni oca koji je samo disao u istoj kući, nesvestan svih koji su oko njega.
Poslednje dane detinjstva Vera je provodila sama, ćuteći, uz knjige i stari radio. Ponekad bi ušla u atelje da pokupi tanjir ili čašu, ustvari, tražila je razlog da udje i pogleda sliku na kojoj radi, nadajući se da će se vratiti sebi, taj njen otac koji je sa majčinom smrću i sam umro iznutra.
Verino detinjstvo prestalo je onog dana kada je, ušavši u atelje, zatekla na podu zelenu haljinu i kikotavu ženu crvene kose po imenu Ana. Otac je stajao i slikao, primetno pijan. Sve češće je lik te Ane bludeo u njihovoj kući i na njegovim slikama. Slikao je kao lud, danonoćno, stalno pijan i stalno ljut. Bez reči, bez znakova da ikoga vidi, bez osećanja. Terpentin se uvukao u svaku pukotinu kuće i u svaku poru Verine kože. Terpentin je postao sinonim za njen bol.
Bogdan je imao osećaj da Vera od njega krije nešto veoma važno i da se poigrava njegovim životom. Odjednom, uopšte mu nije bilo dobro. Kao da su se sve planine iz njegovih očiju popele na njegova leđa svom svojom nesnosnom težinom. On pozva direktora i zatraži godišnji odmor pravdajući se nekakvim neodložnim privatnim poslovima i napusti kancelariju bez pozdrava, turobnog pogleda, teškim koracima. Godinama je želeo da ode na jedno putovanje i u mislima je bezbroj puta prolazio tom maršrutom razmatrajući kako bi sve to izgledalo. Hteo je da obiđe Dubrovnik, međutim uvek bi taj put bivao skrajnut zbog obaveza, para, starih kola, a u stvari je nedostajala samo odlučnost. Sada, bez imalo razmišljanja, Bogdan stiže kući, uze svu ušteđevinu i kožnu jaknu, uskoči u svoj punoletni auto i uz preterani gas i škripu guma nestade u oblaku drumske prašine. Nije se, čak, ni devojci javio. Spremala se oluja i grozni olovni oblaci su ubrzano prekrivali i poslednje plave komadiće neba. Snažan vetar je kovitlao lišće i prašinu, prve kapi kiše, krupne poput zrna grožđa, zadobovaše po krovu auta. Bogdan upali brisače i radio sa koga se tiho začu pesma „Kad složim puzle od suza“, a gromovi je odmah izlomiše u paramparčad. Ubrzo, pljusak poče liti kao iz kabla.
Vera je po tom pljusku sedela u kolima i plakala. Bez Bogdana, koji je otišao bez reči, tako tipično za sve muškarce sveta, bila je totalno izgubljena. On je bio njena mirna luka, njen glas razuma kada sve krene nekim ludim ritmom. Iako prilično nestalan, bio je njen oslonac kada posumnja u svoje odluke. Sada joj je trebao, kada je miris terpentina uzburkao u njoj slike iz detinjstva i neke novije nedosanjane snove. Sada joj je bila potrebna prava reč da je ubedi da sakupi svoj ponos sa poda i krene nazad u svoje divno kraljevstvo toplih pastelnih boja, mirisnih štapića i sto godina samoće. Vera je oduvek znala da je sama na svetu, ma ko bio kraj nje. Naročito u noćima punog meseca kao što je bila ova…
Priče o terpentinu se sećam.
Verni čiTaoc 🙂
Pa da. To su bili komadići iščupani iz teksta. 🙂 Sve pohvale za memoriju!
Pre bih to nazvao ozbiljnošću pristupa delu 🙂
Ima tako puno minijatura u ovom tekstu koje su same po sebi remek dela… Ali, pazi sad ovo – sve ove reči, iz ne znam kog razloga, podsetile su me na pisca za koga sam u mladosti verovao da je vrhunac stvaranja i da “nema dalje“… Pazi sad – podsetila si me na Slavka Janevskog i njegove “Dve Marije“… I ukucam u stari dobri “google“ reči: “dve marije slavko janevski citati“, računajući kako ću naći te neke njegove minijature koje su me oduševljavale u svoje vreme (a i danas…)
I pazi šta iskače u toj pretrazi na drugom mestu (prvo je ionako neupotrebljivo) https://svetodstakla.wordpress.com/2012/01/09/sutra-sa-ukusom-bresaka/
Ne samo da nisam verovao da se ovo dešava, nego nisam verovao dvostruko… Prvo zbog Janevskog, a drugo zbog bresaka… Jer je “Ukus bresaka“ od nekog makedonskog pisca sa srpskim imenom i prezimenom nešto što me je podsetilo na Janevskog… I sada je sve to ušlo u neverovatan trougao… Janevski, Breskve, Alisa…
Jbt, da nisam prošao kroz ogledalo…?
Čarolija života, a? 🙂
Ne znam, divno je što me tako podižeš do nekih visina koje još uvek, sasvim sigurno, nisam osvojila. A opet, daješ mi snagu da nastavim. Ovih dana je u meni onaj otužni osećaj kada osećaš kao da nešto nisi završio ili da sutra nešto loše nailazi. Možda je samo nagoveštaj proleća, a možda mi se dušpa ponovo transformiše. Možda ponovo rastem u sebi, možda ponovo, po ko zna koji put verujem da sam pronašla nešto što mi je Onaj gore podaturio ispod otirača nadajući se da ću sasvim slučajno baciti pogled. A opet, skoro sam napunila trideset četvrtu. Osećam se tako nezrelo, a tako pretpana godinama. Možda ovde, na blogu, samo pokuavam da otkrijem još neku nijansu sebe za koju slutim, a nisam je videla. ili, samo na ljudski nesavršen način crtam sebe do savršenstva, pa i sama na kraju poverujem u nemoguće.
Ja neću još uvek da komentarišem.
Ponekad se ponašam ko slon u staklarskoj radnji.
Ali dobro je, znam to jer su tu obojica. I Oblogovan i Ironijexl. 🙂