Tetovirana jesen

75290_452671241455808_1021728555_n

1.

Ti ne znaš kako je čarobno
znati da negdje postojiš
jednako draga i krhka
i na poluđelom moru
u ovu tetoviranu jesen
koje se sve manje bojiš
u svijetu u kojem leptiri
i ne dočekaju zoru.
Sakriven u tvojim venama
ja sam kap što ne otiče,
ma kako bili daleko,
ma kako izgledali tuđi.
Srećom ne gube klovnovi
na kraju svake priče
mada iz nje izlaze
bar za milimetar ludji.
A ti, ti si zvijezda
zaspala na mom dlanu
i ja te čuvam i ne dam
i nemoj da se bojis.
A ako vec budeš bodež
i napravis nekakvu ranu
i tad cu da budem sretan
što jos uviek negdje postojiš.

2.

Te jeseni je u mojoj ušećerenoj krvi
zaspalo Ciganče modrozelenih očiju
i dvije ranjene srne iz neke daleke basne.
Sjećaš se… bio sam kočijaš
zaljubljen u svoju kočiju
i u svjetlost naše zvezde koja polako gasne.
Suton… iz mene izlaze klovnovi ulicom koja ne postoji
i hiljade svitaca donose svijeće
našem nerođenom sinu.
Oprosti.
Na nebu je uštap i moja se sjenka boji
trubadura koji uglavnom razbija mandolinu.
Sad… nemam ništa sem rima
a i njih bi najradije da vratim
nekoj dalekoj zvezdi sa koje sam sišao ranjiv.
Necu ti reći hvala, a necu ni da ti platim
jer si najveći krivac što sam nežan i ranjiv.

3.

Te jeseni mi je ostao osmjeh,
a i njega sam ubrzo izgubio.

4.

A kada ostavim zvezde
hoću da budeš kraj mene,
jer mogle bi i one
začas da odu vragu.
duboko ispod vode.
mutno ogledalo.
Bar zbog najlepših tajni
kojima smo bili na tragu
ostani koji trenutak.
ostani
samo
jos
malo.
Jer kada odeš iz rime
u noć jezivo strašnu
ja ću manirom klovna
staviti šešir od slame,
poderan kaput
i trošnu krvavu leptir mašnu
i svojim sanjivim rukama
ogroman mjesec na rame.

5.

Kiša i nebo mutno do plača.
San je posljednja mogućnost
da se sačuva
ono što mora da ode.
Ne budi me
U očima pijanog svirača
jutros je previše vode
nemir,i jedna jesen daleka.
Ni slavuji ne zvižduću pesmu
koju znaju sve ptice.
Pusti.
u praskozorje između smreka
naći ce uplašene zvezde
i upaljene sveće.
veče, i jedan komadić bola.
Reči će uvek reći
manje
nego što govore oči.
Ne okreći se.
Čaše su na kraju stola
al više nikog nema
da ih natoči.

6.

TAJNA JE SAMO TAJNA AKO JE PRIHVATI ZORA
Možda zvezde večeras namerno na pčelinjak liče
dok svetlost klizi niz lice i zvezdane kapi bodu.
Ti znaš da postoje i dobre i loše priče,
al ne znaš kada dođu, jos manje kada odu.
VALOVI SE PONEKAD I BEZ OSEKE IZNENADA POVUKU
Zamisli rijeku koju mjesec dijeli na pola
i nad njom bijelog galeba koji je zaboravio da leti.
Slikar je po najdražem platnu prosuo mrvicu bola
u vidu kapi krvi,a dalje, tko zna kada će smjeti.
MIRIS ODLASKA NOSI U SEBI VIŠE SOLI OD MIRISA MORA
Ne budi me,u snovima je nedostižno malo tuge.
Smejući se mi igramo jednako komičnu rolu,
a oni koji se provuku u praskozorje ispod duge
možda će u drugu jesen s andjelima ići u školu.
I LAĐE KAD POTONU JOS DUGO SANJAJU LUKU
Sad uzmi tetoviranu jesen i kao bumerang zavrti.
Volim te kao što pčela voli dunju u cvatu.
Mi smo sve bajke večno krali od smrti,
a da nismo ni znali da su nam duše u matu.
Jer,
Tajna je samo tajna ako je prihvati zora,
valovi se ponekad i bez oseke iznenada povuku,
miris odlaska nosi u sebi više soli od mirisa mora,
i lađe kad potonu jos dugo sanjaju luku.

7.

Ja više nemam za čim da žalim ni kome da praštam,
sem maloj krpici svetla što me pokatkad dodirne i razbudi
i da verujem i da ne verujem
i da sanjam i ne sanjam,
isto se vraćam i isto krvarim
i isti me trag vodi u uzalud kao slikara
koji bi ponovio svoju najbolju sliku
na komadu beloga zlata
a život teče dalje.
Ti i ne znaš
da već danima sanjam istog leptira,
samo svetiljke nisu iste ili se bar budim s nadom da nisu.
On nema lica i nema ništa po čemu bi ga prepoznao
sem malog ožiljka na lijevom krilu,
a meni je i to dovoljno.
Znam,
trebalo je da bude proleće,
a bila je jesen na splavu meduza
i nije bilo sjaja u travi.
Ne, ne boj se.
Moje rime sem što me nikad ne ostavljaju samog
ponekad znaju tako divno da šute.
Sve je istetovirano i izgubljeno.
I ova jesen je istetovirana i izgubljena
mada jos uvijek mogu sam sebe da ubijedim da sam
sve sanjao.
A ti?
Šta ćeš ti?

8.

Da li se ponekad seti gledajući kroz tuđa okna
niz ulice puste i kišne, da l’ je bar malo zaboli.
Meni je sasvim dovoljno ako joj zadrhti lokna
pa makar nikad ne rekla da me još uvijek voli.
Ona ne zna koliko boli ono što se nikad ne vrati
kao noći koje se čuvaju u očima što dvostruko gore.
Sve nema svoju cijenu, ali ipak sve se plati
jednim sanjivim vriskom mjeseca što pada u more.
Ja sam najlepšu pesmu zaključao u njenoj kosi
i sve sam svoje osmehe sakrio u zavjesu kiše,
a ona je predobro znala šta ta jesen nosi
al nije htela da prizna i nije nas bilo više.
Ko zna… možda joj noćas neke slike ponovo znače,
možda se zaista voli samo jednom u životu.
A ja sam samo klaun koga su natjerali da plače
sa željom da samog sebe igra za bednu svotu.
Da li se ponekad seti gledajući kroz tuđa okna
niz ulice puste i kišne, da l’ je bar malo zaboli.
Meni je sasvim dovoljno ako joj zadrhti lokna
pa makar nikad ne rekla da me još uvijek voli.

9.

Milion svetionika u noći i nebo od pečene gline
i tvoje ruke i usne, sočnije od zreloga nara,
u očima usnula kiša i oblak vrele tišine
i jedno platno za sliku pomalo nespretnog slikara.
Krvario je u vodi mesec zaklan do pola,
nad tvojim polu-zbogom noć se sklopila crna.
Sećam se bila si zvijezda veća od Velikih kola,
seti se bio sam svitac manji od makova zrna.
I onda sam do obale s očima što ne drže plimu,
težak kao bura, lagan kao jugo.
Ko zna ko noćas gubi: vatra što gori u dimu
ili dim iz te vatre, ili možda i jedno i drugo.
Ah, da, jednom davno, skoro se ne sećam više
sa druge strane svetla tetovirano sanjiv do zore
jedan je klaun kroz suze sanjao ostrvo kiše
kao što mrtav delfin zamišlja usnulo more.
Iznad pepela najdraže slike našli su dušu slikara
valovi što u zoru uguše sve što se olako žari.
Kad jednom kroz miris mora osjetiš miris nara
povjeruj da negdje za mnom mjesec zaklan krvari.

Miladin Berić

Advertisements

Da su mi tvoje godine

154512_10151239968788528_43762265_n

Da su mi tvoje godine, a ova ludost…

Ne smem ti reći šta bi bilo.

To je tajna, zapisana mladežima,

po notnim linijama bora na čelu.

Umećeš da je pročitaš kad počneš, umesto zvezda,

opale vlasi da brojiš.

Umećeš da pročitaš, ne i da odsviraš.

Doći ćeš do odgovora, za kojim tragaš,

zaboravljajući u međuvremenu šta je pitanje.

Da su mi tvoje godine i tvoja mudrost…

Ne smem ti reći.

Nije fer prema meni.

Ti živiš buduća sećanja, ja bivša maštanja.

Zavidimo jedno drugom na sadašnjosti,

vrebajući priliku za krađu,

a ne znamo šta treba jedno drugom da ukrademo.

Da su mi tvoje godine…

Ne smeš mi reći.

Goran Tadić

Balaševa priča… Ili Nikolina priča….

(Vasa i Mala Vidra sreću se posle rata, ona je već udata, a i on se oženio drugom devojkom)

Mala Vidra: Hej?

I ona je bila zatečena, I to je bilo najpoštenije. Niko nije bio u prednosti, niko nije imao spremnu rečenicu, čak ni gest, a u odnosu na predomišljaj, afekt uvek povlači I neke olakšavajuće okolnosti, u ma šta da se izrodi u svojoj nepredvidivosti.

Vasa: Hej tebi…Lepi matrozu…

Njena haljina zaista je imala kockastu mornarsku kragnu, I ona pokuša da taj kompliment primi kao prava mala ženica, smerno I sramežljivo, ali srce je mahnitalo kao mace pod košarom, bila je očajna shvativši da se više nista ne moze učiniti, pred njom je stajao neko drag, blizak, neko potreban, pred njom je stajao neko koga ne sme dotaći, zagrliti, čak ni osloviti bliskije nego poznanika…

Mada Vidra: Javili su mi da si poginuo…

Vasa: Ih…Smrt bi bila jeftin izgovor, sećaš se?

Kandilo osmeha u njegovim očima nikada se nije gasilo, sad je jedva tinjalo, ali ga ona ipak uoči I pokuša da ga raspiri svojim smeškom, ali reč “nepredvidivost” kao da je već pomenuta maločas? Umesto pozvanog osmeha odazvale su se krupne nezadržive suze, I nije ni pokušavala da ih zaustavi, kada su vec same krenule nek se same I zaustavljaju…

Mala Vidra: O, kako mi mi je teško… Teško mi je bilo kad sam čula da si poginuo…Jos teže kad sam čula da si živ… Ali ovo je najteže… Nisam mislila da će biti baš tako…

Nije u tom času poželeo da je prigrli, nego je to poželeo još čim ju je video, a u tom času je samo bio opasno blizu da to I učini, no, vrlo dobro je znao da u okolnoj gužvi ima bar dvoje njih koji bi time mogli biti neizlečivo povredjeni…

Vasa: Vidiš…teško, teže, najteže… Ne valjam ti ni živ, ni mrtav…

Šmrknula je nekoliko puta, nije joj se dopalo to objašnjenje, ali za svo ovo vreme ni ona nije uspela da smisli puno bolje?

Mala Vidra: I šta sad? Čitav život ćemo ostati na tom koraku?

Pogledao ju je nežno, brižno, u tom pogledu više nije bilo onog bezobrazluka koji ju je proganjao kroz snove, ali odjednom je bila sretna što ga ima barem ovakvog…

Samo, jadno li je prijateljstvo kad ostane kao sitan kusur krupne novčanice ljubavi…

TEKST KLIPA

NIKOLA: Rani mraz?
VASA: Eto, vidiš da ne vredi, pozaboravljao si i ono malo ratarskog što si znao. Rani mraz, moj prijatelju. Padne tako po mladim voćkama. Po tek niklom žitu. Po čokoću. Nežno, kao čipkani veo. U snu. Da i ne primetiš. I odredi im sudbinu. Da cvetaju a ne rode. Uvenu. Ili da ponesu kao nikad, ako mu se odupru. Nekom pelen, nekom struk bosiljka, nekog kazni, nekog blagosilja, kažu stari paori.
NIKOLA: Vaso. Jesi li je video ikad?
VASA: Ne. Njega sam sreo jednom. Na trkama, u Šiofoku. Vratili su se, čim je proglašena Jugoslavija, na imanje Nađ-Mandićevih, negde pokraj Kesthelja. Ćerka im je prava lepotica, imaju još dva dečaka, zdravi su, reče mi, sretni, veseli. On je nekakav županijski načelnik, ona pomalo podučava francuski. Ali, ne. Video je nisam.
NIKOLA: Vaka. Pa, i ti si je voleo, priznaj…
VASA: Hej? Otkud sad to? Brdo peska iscurilo je od onda iz peščanih satova. Ne teraj me da se pentram na tu planinu ovako mator. Vidi, u nekog se zaljubiš, ali ne dospeš da ga voliš. Posebno kada si mlad.
NIKOLA: Zaljubiš se ali ga ne voliš? Zar to nije isto?
VASA: Ne znam, meni nije. Zaljubiš se, jer je to tebi potrebno a voliš jer je to potrebno nekom drugom. Ne misliš? Jedno je kad čezneš za nekim ko je daleko, a drugo kad čezneš za nekim ko je kraj tebe.

Kada te ugledam

Kada te ugledam, pogledom odvezujem nevidljivi čvor na pertli,
obraze stisnem ramenima
i dugme na košulji pokušam da smestim pod nokte,
kao dete, postidjeno pred razredom, zbog nepostojeće krivice.
Strepim da ćeš prestati da glumiš da me ne primećuješ,
da ću morati da kažem da sam dobro,
prećutkujući da zgužvam većinu dana, po kojima pišem sebe.

Dva meseca ne videh mesec,
da ga pitam vidi li kroz roletne da ti neko cipelu izuva
i tvoje malo stopalo prima na dlan,
pa ga čuva, kao malo vode i celiva, kao sluga.
Postoji li neko ko će ti dahom uvračati trepavicu, stisnutu prstima,
dok želju zamišljaš?
Ako postoji, šta on to ima što nemam ja?
Ima tebe i mora umeti da te ima.
Jedino tako ću osetiti krivicu što umem da mi nedostaješ
i prestaću da prepoznajem tvoj lik u talogu kafe,
u kom otisak prsta obećava ostvarenje želje, samo ako je ne kažem.
Bojim se da ćeš prestati da glumiš da me ne primećuješ,
a onda neću izdržati da ne izgovorim
koliko želim da te poljubim ispod lančića.

Kada te ugledam, poželim da te zamolim
da na Miholjdan, kad budeš slavila sebe,
prospeš čašu kupinovog vina preko ramena,
da imam čime, na Lazarevu subotu,
kad budeš dovoljno daleko,
ispucale usne da pokvasim,
dok budem ljubio tragove tvojih stopa.

Goran Tadić

Tetovirana jesen

TETOVIRANA JESEN

1.

Ti ne znaš kako je čarobno
znati da negdje postojiš
jednako draga i krhka
i na poludjelom moru
u ovu tetoviranu jesen
koje se sve manje bojiš
u svijetu u kojem leptiri
i ne dočekaju zoru.

Sakriven u tvojim venama
ja sam kap što ne otiče,
ma kako bili daleko,
ma kako izgledali tuđi.
Srećom ne gube klovnovi
na kraju svake priče
mada iz nje izlaze
bar za milimetar luđi.

A ti, ti si zvijezda
zaspala na mom dlanu
i ja te čuvam i ne dam
i nemoj da se bojiš.
A ako već budeš bodež
i napraviš nekakvu ranu
i tad ću da budem sretan
što još uvijek negdje postojiš.

2.

Te jeseni je u mojoj ušećerenoj krvi
zaspalo Ciganče modrozelenih očiju
i dvije ranjene srne iz neke daleke basne.
Sjećaš se… bio sam kočijaš
zaljubljen u svoju kočiju
i u svjetlost naše zvijezde koja polako gasne.
Suton… iz mene izlaze klovnovi ulicom koja ne postoji
i hiljade svitaca donose svijeće
našem nerođenom sinu.
Oprosti.
Na nebu je uštap i moja se sjenka boji
trubadura koji uglavnom razbija mandolinu.
Sad… nemam ništa sem rima
a i njih bi’ najradije da vratim
nekoj dalekoj zvijezdi sa koje sam sišao ranjiv.
Neću ti reći hvala, a neću ni da ti platim
jer si najveći krivac što sam nježan i ranjiv.

3.

Te jeseni mi je ostao osmijeh,
a i njega sam ubrzo izgubio.

4.

A kada ostavim zvijezde
hoću da budeš kraj mene
jer mogle bi i one
začas da odu vragu.
duboko ispod vode.
mutno ogledalo.
Bar zbog najljepših tajni
kojima smo bili na tragu
ostani koji trenutak.
ostani
samo
još
malo.
Jer kada odeš iz rime
u noć jezivo strašnu
ja ću manirom klovna
staviti šešir od slame,
poderan kaput
i trošnu krvavu leptir mašnu
i svojim sanjivim rukama
ogroman mjesec na rame.

5.

Kiša i nebo mutno do plača.
San je posljednja mogućnost
da se sačuva
ono što mora da ode.
Ne budi me
U očima pijanog svirača
jutros je previše vode
nemir, i jedna jesen daleka.
Ni slavuji ne zvižduću pjesmu
koju znaju sve ptice.
Pusti.
u praskozorje između smreka
naći će uplašene zvijezde
i upaljene svijeće.
veče, i jedan komadić bola.
Riječi će uvijek reći
manje
nego što govore oči.
Ne okreći se.
Čaše su na kraju stola
al više nikog nema
da ih natoči.

6.

TAJNA JE SAMO TAJNA AKO JE PRIHVATI ZORA
Možda zvijezde večeras namjerno na pčelinjak liče
dok svjetlost klizi niz lice i zvjezdane kapi bodu.
Ti znaš da postoje i dobre i loše priče,
al ne znaš kada dođu, još manje kada odu.
VALOVI SE PONEKAD I BEZ OSEKE IZNENADA POVUKU
Zamisli rijeku koju mjesec dijeli na pola
i nad njom bijelog galeba koji je zaboravio da leti.
Slikar je po najdražem platnu prosuo mrvicu bola
u vidu kapi krvi, a dalje, ko zna kada će smjeti.
MIRIS ODLASKA NOSI U SEBI VIšE SOLI OD MIRISA MORA
Ne budi me, u snovima je nedostižno malo tuge.
Smijući se mi igramo jednako komičnu rolu,
a oni koji se provuku u praskozorje ispod duge
možda će u drugu jesen s anđelima ići u školu.
I LAĐE KAD POTONU JOš DUGO SANJAJU LUKU
Sad uzmi tetoviranu jesen i kao bumerang zavrti.
Volim te kao što pčela voli dunju u cvatu.
Mi smo sve bajke vječno krali od smrti,
a da nismo ni znali da su nam duše u matu.
Jer, tajna je samo tajna ako je prihvati zora,
valovi se ponekad i bez oseke iznenada povuku,
miris odlaska nosi u sebi više soli od mirisa mora,
i lađe kad potonu još dugo sanjaju luku.

7.

Ja više nemam za čim da žalim ni kome da praštam,
sem maloj krpici svjetla što me pokatkad dodirne i razbudi
i da vjerujem i da ne vjerujem
i da sanjam i ne sanjam,
isto se vraćam i isto krvarim
i isti me trag vodi u uzalud kao slikara
koji bi ponovio svoju najbolju sliku
na komadu bijeloga zlata
a život teče dalje.
Ti i ne znaš
da već danima sanjam istog leptira,
samo svjetiljke nisu iste ili se bar budim s nadom da nisu.
On nema lica i nema ništa po čemu bi’ ga prepoznao
sem malog ožiljka na lijevom krilu,
a meni je i to dovoljno.
Znam,
trebalo je da bude proljeće,
a bila je jesen na splavu meduza
i nije bilo sjaja u travi.
Ne, ne boj se.
Moje rime sem što me nikad ne ostavljaju samog
ponekad znaju tako divno da ćute.
Sve je istetovirano i izgubljeno.
I ova jesen je istetovirana i izgubljena
mada još uvijek mogu sam sebe da ubijedim da sam
sve sanjao.
A ti?
Šta ćeš ti?

8.

Da li se ponekad sjeti gledajući kroz tuđa okna
niz ulice puste i kišne, da l’ je bar malo zaboli?
Meni je sasvim dovoljno ako joj zadrhti lokna
pa makar nikad ne rekla da me još uvijek voli.
Ona ne zna koliko boli ono što se nikad ne vrati
kao noći koje se čuvaju u očima što dvostruko gore.
Sve nema svoju cijenu, ali ipak sve se plati
jednim sanjivim vriskom mjeseca što pada u more.
Ja sam najljepšu pjesmu zaključao u njenoj kosi
i sve sam svoje osmijehe sakrio u zavjesu kiše,
a ona je predobro znala šta ta jesen nosi
ali nije htjela da prizna i nije nas bilo više.
Ko zna… možda joj noćas neke slike ponovo znače,
možda se zaista voli samo jednom u životu.
A ja sam samo klovn koga su natjerali da plače
sa željom da samog sebe igra za bijednu svotu.
DA LI SE PONEKAD SJETI GLEDAJUĆI KROZ TUĐA OKNA
NIZ ULICE PUSTE I KIŠNE, DA L’ JE BAR MALO ZABOLI?
MENI JE SASVIM DOVOLJNO AKO JOJ ZADRHTI LOKNA
PA MAKAR NIKAD NE REKLA DA ME JOŠ UVIJEK VOLI.

9.

Milion svetionika u noći i nebo od pečene gline
i tvoje ruke i usne, sočnije od zreloga nara,
u očima usnula kiša i oblak vrele tišine
i jedno platno za sliku pomalo nespretnog slikara.
Krvario je u vodi mjesec zaklan do pola,
nad tvojim polu-zbogom noć se sklopila crna.
Sjećam se bila si zvijezda veća od Velikih kola,
sjeti se bio sam svitac manji od makova zrna.
I onda sam do obale s očima što ne drže plimu,
težak kao bura, lagan kao jugo.
Ko zna ko noćas gubi: vatra što gori u dimu
ili dim iz te vatre, ili možda i jedno i drugo.
Ah, da, jednom davno, skoro se ne sjećam više
sa druge strane svjetla tetovirano sanjiv do zore
jedan je klovn kroz suze sanjao ostrvo kiše
kao što mrtav delfin zamišlja usnulo more.
Iznad pepela najdraže slike našli su dušu slikara
valovi što u zoru uguše sve što se olako žari.
Kad jednom kroz miris mora osjetiš miris nara
povjeruj da negdje za mnom mjesec zaklan krvari.

Miladin Berić