Naiđu mi ponekad, u magnovenju, njegove reči. Stresem se kao na prvi mraz, okrenem glavu ka suncu i nasmejem se, pokušavam da oteram to sivilo i težinu. Koliko god da se smejem i ubedjujem, nikada nisam prerasla u sebi njegovu izdaju. Ubiti ljubav, to je već nekako moguće razumeti, ali ubiti prijateljstvo, to je više od greha.
Sećam se, još na početku rekao je, sasvim naivno, nepromišljeno – nemoj se zaljubiti u mene. Pitala sam se, koliko ja to izgledam krhko i povodljivo da me treba upozoravati – Pazi, ide leptir! Pazi, novi nalet povetarca! Pazi, zagnjuri, talas!! To se ne jede!
Nisam se ni mogla zaljubiti u njega. Ne možeš se zaljubiti u senku. Ne možeš voleti vetar. Ne možeš zagrliti plimu. Tad jednostavno zažmuriš, slušaš, živiš. Nema tu filozofije. Neke stvari imaju svoju magičnost samo zato što traju kratko, i ja sam kao omađijana žmurila i dozvolila da me pospe prah zvezda koje su se ubijale iznad nas, zvezde padalice.
Ne možeš dve galaksije spojiti u jednu, ne ide to tako. One postoje sasvim posebno i sasvim drugačije, okupljene oko svojih sredina. Kako možeš naterati Zemlju da prati neki drugi Mesec? Ne možeš ni mene naterati da zapalim sve ono što sam stvarala.
Rekla mi je Otilija smeh koji stvara prijateljstvo ljubav pretvara u suze. Gledala sam u nebo i pitala se da li ludim. Dve prave se ne mogu seći ni u beskonačnosti. Nisam ni želela da stvaram sebi iluziju da savršenstvo postoji, a još manje da ga je moguće naći. Imati prijatelja poput njega je laskalo. Imati njega za prijatelja značilo je otvoriti neka nova vrata, naučiti drugačije stvari, čuti drugačije reči. To je bilo sasvim dovoljno. Zašto je sve to prekrio mrakom sopstvenih nedostataka? Zašto je osvetlio svoju mračnu stranu i svima je dopustio da je vide. Sa kojim pravom gura u ambis moje naivne reči?
Pisati živote u paralelnim svetovima daje za pravo da pustimo mašti na volju. Opet, sve to ne možeš preslikati u stvarnost. Ljudi u drugima prvo prepoznaju sopstvene grehove. Zašto sam baš ja ogledalo tuđih iluzija? Svaki dan se budim sa željom da nikog ne povredim. Uveče ležem ranjena. U snovima tražim odgovore na svoja uzaludna pitanja.
Uh… Jako mi se sviđaju ova tvoja poređenja. Galaksije okupljene oko sredina, dve prave linije… Super.
🙂 Hvala.
A da mi malo pozajmiš Otiliju? 😉
Moram malo da se šalim….suviše otvara rane tvoja priča 😦 Zavučeni u svoje ljušture možemo da sanjarimo, zamišljamo, izmišljamo i odnose i drugu osobu, da sebi sebe predstavimo kako hoćemo, da verujemo da smo bežanjem iz jednog zajedničkog sveta zaštitili onog drugog od povređivanja, da verujemo i da se te paralele kad tad ponovo mogu ukrstiti…. I uzaludan je trud ne povrediti nikog…jer često najviše povređujemo sebe…
Upravo tako. Uzaludan nam trud da sve bude dobro, ako je na kraju loše po nas.
A što se tiče Otilije, nema problema. Otilija ima veeeeliko srce! 🙂
Rekla bih i ti 🙂
tu sam ja 🙂
povrediti drugog…ne,
povrediti sebe … ne,
čuvati sebe … da. E sad, ako iz tog čuvanja neko ostane povređen, mi tu ništa ne možemo … 🙂
😉
hvala i tebi što si tu..
(Ivo Andrić – Znakovi pored puta)
Niko od nas nikad ne može znati kako izgleda u očima drugog
čoveka. Jer ako je i najbolji psiholog, on to sam ne može proniknuti,
a onaj drugi neće mu to nikad u celosti, iskreno kazati.
Nece hteti ili nece umeti.
Pa da. Svako svet vidi samo svojim očima i na svoj način.
Eh… kad pokušaš da objasniš… sve zvuči neverovatno…
Da. Ponekad i sasvim drugačije.
Ne znam…jednostavno ne znam. Pronašao sam se u tekstu i kao okrivljeni i kao … Voleo bih da nisi ovo napisala i da nisam razumeo ništa.
…istu školu smo pohađali…samo sam ja onaj gluplji u razredu. Ponovo balvim na tvoj tekst iz zadnje klupe
Nasmejem se jao i uvek na tvoje divne komentare, i komplimente. 😉
Sujetno, ili ne, ali meni baš trebaju takvi kao ti da mi kažu kad valja, ali i kad ne valja to što radim. 🙂
Divno razmišljaš.
Nije lako nikada ne povrediti nikoga, mislim da nije ni moguće, ali, samo da nije namerno…praštaj sebi i ne dozvoli da budeš povređena, povrediti te mogu samo ako im dozvoliš.
U pravu si. Učim lagano, sa godiama mi nadolazi i snaga, umeće da odgurnem od sebe breme koje mi nameću.
„Није Живот оно што се десило, већ оно чега се човек сећа и како се тога сећа“.
Г.Г.Маркес
Pa da. „Sećanje je smešna lupa koja sitne stvari uveličava.“ Balašević
Svi smo mi jedno… jedan bunar… Pitanje je samo, šta želimo da iz njega izvučemo…
Baš tako. A velika je stvar i to šta želimo da u njega stpamo.