Članci označeni sa „samosvoja“

Imala sam lepo detinjstvo. Bez mnogo para, ali mnogo ljubavi. Puno ljudi, puno familije, rođendani, slave, godišnjice, svadbe… Bila sam deo svega toga, a opet kao neko drugačije parče koje se ne uklapa u postojeću slagalicu. Nisam bila kao ostale devojčice i to je često žalostilo moju majku. Zar moraš tako, zašto ne budeš kao sve druge devojčice…. Bledele su suknje u mom ormaru, prerastala sam haljine gotovo neobučene, gledala u neke dečake koji nisu bili reprezentativni primerci tadašnjih merila… Slušala muziku zbog koje komšije zatvaraju prozore i skreću pažnju mojim roditeljima da to nije u redu. Ili nešto nije u redu sa mnom.

Ušla sam u neke lepe godine, videla da je svet mnogo širi i šareniji nego što sam mislila, ukolotečila se nekako, prihvatala pravila i postala deo svog tog sveobuhvatnog šarenila. I onda nekako, potpuno slučajno, srela me jedna pesma… Zagolicala me, očešljala vetrom, promenila stranu razdeljka, podigla do neba, protresla za ramena i opomenula me da moram biti svoja, a ne obična. Ne ona koja se svima dopada. Ne deo mase. Moram biti svoja onakva kakva jesam. Trepćem i čudim se, toliko napora da budem kao sve ostale devojčice, toliko muke i zaboravljenih želja, toliko truda da se uklopim… Šamar te pesme me oživeo, ponovo rodio. Opet sam bila živa, ali opet je i zabolelo negde u pleksusu, gorko i tupo, opet sam bila delić slagalice koja se ne uklapa…

Dobro, bre, Šobiću, znaš li da me truješ svojom dobrotom od kad sam saznala za tebe? A nije to malo, četrdeset i prva mi je. Misliš da je pametno to što si deliće svoje duše kroz pesme rasipao na nas, pa sad sediš kući tako okrnjene duše i čekaš da kroz nas isklijaju? Kad već znaš koliko to boli, zašto si pustio na nas čopor svojih reči? Budim se sa ukusom mora u ustima i tražim svetionik kroz prozor… More je od mene kilometrima daleko….

Često me majka prekorno pogleda kada zapalim cigaru, ako mi dodaju drugu čašu, ako naručim pesmu i još, ne daj bože, dam bakšiš muzici… A već sam velika i svoja, sa svojom platom i svojom porodicom. Ali, problem u njenim očima je taj da sam se sve manje uklapam…

Mnogo njih sam protivzakonito oživela kroz svoje pesme i priče. Prepričavaju se neke moje ljubavi. Prepisuju. Prepoznaju se i sumnjaju. Ti si, Šobiću, rekao da mogu u stihove moje kroz moje srce. I došli, prošli, zalutali… Tumaraju internetom, kradu me po tuđim blogovima, stavljaju one jezive cvetne okvire na moje citate, mnogi ih svojataju, mnogi ih prepisuju, dopisuju, prisvajaju… Shvataš li da si saučesnik u mom zločinu, Šobiću?! Sve te duše koje lutaju zarobljene u mojim rečima. I pitaju me da ih oslobodim, a ja ne znam kako. Možda i ne želim, jer te moje srednjoškolske i studentske ljubavi sam prisvojila kao tetovažu na svojoj koži. Kako da ih oslobodim kad su sada deo mene? Kud ću takva, zmija nisam, pa da kožu svoju ostavljam za sobom.

Nisam dozvolila da me promene vremena, ljudi, knjige… Ovako čupava i tršava, kao Janis Joplin, kao ti, ubedio si me da moram ostati svoja. I jesam, do kraja sam ostala ono što jesam. Što mi nisi rekao i da je to tako teško? Ratovi su u meni i oko mene. Orkani, bure, oluje…. Žmurim, ali šta mi to vredi, sama sa sobom i dalje u istom bolu i istoj koži. Ne mogu van. Budim se i spavam sa istim snovima. Retki me još podnose i traju uz mene… Retki i najbolji i moji.

Ne umem da sviram gitaru, a imam je u kući. Kad neko svira, ja i ne dišem. Ne valja, Šobiću, bit heroj… Rekao si, a opet se koprcam i jurišam na vetrenjače. I što je najgore, svoju decu trujem tvojim rečima… Pravim od njih tvoje buduće ratnike. Onakvi kakvi treba svi da budu, sa srcima velikim kao kuća.

Nisam morala na fakultet, ali se i meni omaklo… Još tragam za mačkom kojoj ću diplomu da okačim o rep. I još gore, upisujem sve te nove godine koje dodaju, da saznam, da vidim, da progledam, da budem bolja…Ne vredi, ista sam, jednako siva, jednako gorka. Ali i dalje tragam za vinogradom s kim ću naći mir. Da stanem, zastanem, da ne jurim papire, produžavam vozačku, plaćam porez, da ne nosim masku, jer moje ludilo nije prelazno… Da mogu da budem svoja. Na svome. Da stanem i zastanem i ostanem. A znam dobro, da bih progledala, samo treba da zažmurim i ućutim…

Šobiću, izvini što ja ovako, ali ti i ja smo odavno na ti… Od tvoje prve pesme kojom si me zarobio, prisvojio i otrovao dobrotom. Nije to dobro, niti pametno za mene, niti lepo od tebe. Ovo je sada svet potpuno drugačiji i za neke drugačije ljude. Kako da se snađem u ovom svetu, dok mi tvoje note kolaju venama!? Kako ovako goloruka, sa otvorenim srcem, na bajonete pogleda i reči…

Znaš, dođe mi da sednem u auto i uputim se tamo kod tebe, da te nađem i da ti u lice kažem da si kriv što sam ovakva. A onda bih te ovim svojim rukama zagrlila tako jako i plakala… Plakala bih tri dana i potopila ti suzama onaj tvoj džemper za vinograd, da znaš! I rekla bih ti da si previše veliki za moje srce i me žuljaš, a ne znam kao da te iz srca izbacim! Veliki si ti čovek… Najveće himne nastaju mraku. Kad si tužan, kad ćutiš, patiš, a pevaš. I što se mene tiče – nikada i ne moram postati deo te velike slagalice. Napraviću svoju slagalicu, novembarsku , morsku, sa ili bez svetionika, ali svoju. Tu ću se uvek uklopiti. Naučio si me da se ne uklapam, već da stvaram, da govorim i pevam. Da živim. Da volim. Da svojoj deci dam krila i da ostavim otvoren prozor. Da je ljudski plakati i patiti. Da treba živeti srcem. Ja drugačije ne umem. I neću.