Arhiva za 26 decembra, 2011

Džep na pidžami

Posted: 26 decembra, 2011 in Moja kristalna zrnca

U trenu kada je nebo palo na mene nikad se nisam osetila lakšom. Smeh koji je igrao na tvojim usnama poput mreže usamljenih alasa na moru uhvatio me i povukao u dubinu, do samog dna, a onda na kopno gde je svaki udah vazduha parao moja pluća. Buka koja je rasla oko mene prekrila je uzdah koji se prolamao nebom, nebo pred kišu, zagušljivo i slatko. Nebo u tvojim očima, sa lažljivim postojanjem zvezda, sa osmehom lava koji me progutao i jednom dahu.
Jutro je svanulo sa dva sunca. Svetlost teška, preteška, zatvara mi oči, pogled se muti, ali ustajem, spremna da napravim još koji korak, a svaki dalji od tebe.
I sve deluje kao san, kao dah vetra na ramenu, kao obična pozornica sa zvezdama od kolaž papira, sa plejbekom i svim propratnim statistima koji su tu samo zato što moraju, a ne žele.
Ti si taj koji me učinio posebnom. Zbog tebe svaka nota ima boju. Tvoje postojanje leči ovaj bolesni svet koji mi lupa šamare, koga se plašim a jurišam na njega stisnutih zuba, zbog tebe, mada si samo nečije tudje postojanje, mada si zvezda, vrisak u noći pod gustim vazduhom nadolazeće jeseni.
Prolaze dani, a u meni živi onaj osećaj da gubiš nešto što nikada nisi ni imao… Kada grizeš usne i napraviš prvi korak, i drhtiš pod naletom nekih novih reči koje ne pozneješ i koje slutiš, kuckanje po tastaturi i iščekivanje novog udarca… I onda tvoj prvi korak koji me slomi do kraja, usudjuješ se da me čitaš kao nešto svoje. Skupljam komadiće svog srca, pakujem u džep pidžame i spavam sa ukusom suza na usnama… Nikada nisam ni znala šta će pidžamama džepovi, sada znam, tu se čuvaju slomljena srca i leče snovima…

Zlatni ljudi

Posted: 26 decembra, 2011 in Nečije divne misli

Ima ljudi na kojima srebro nikada ne tamni.
Ima ljudi na kojima zlato toplije sjaji. Ima ljudi koji znaju odgovore na sva vaša pitanja, kako god teška ona bila.
Njih možete pitati zašto je nebo plavo i zašto drveće uvis raste želeći dosegnuti sunce, kamo putuju rijeke, tko je nas obojio i odakle cvijeću ime… njih mozete pitati gdje to sunce spava i gdje se kriju drevni gradovi, zašto ne možete razdvojiti mlijeko i čaj da opet budu kao prije nego što ste ih pomiješali, ne želeći piti ni jedno ni drugo već nešto treće… njih možete pitati zašto rastemo, zašto učimo, zašto se ponekad osjećamo tako svadljivima ili tužnima…
Zašto sanjamo?
Tko je stvorio oblake i zvijezde, slova i brojeve, planine i mora?
Zašto ljudi stvaraju pa ruše?
Pa opet grade ispočetka?
Ne vjerujete?
A osjećate li se vi katkada, dok ste u blizini nekih ljudi ugodno, pametno, duhovito, plemenito, puni vrlina? Izazivaju li, mozda, neki drugi ljudi u vama čudne osjećaje nelagode, htjeli biste se udaljiti, pobjeći od njih, ili se samo svađati s njima jer vas ljute, a vi i ne znate zašto?
Da, to je istina.
Ima ljudi koji izazivaju i potiču ono najbolje u nama i drugim ljudima, samo…ti se ljudi ne mogu otkriti na prvi pogled. Oni ne vole nositi zlato ni srebro (a po njihovu bismo ih sjaju možda prepoznali), jednostavno, ni po cemu se ne ističu od ostalih ljudi.. a ipak, čine nam zivot ljepšim, svjetlijim, ispunjenijim, svrhovitijim, plemenitijim. Katkad ih možemo prepoznati po smijehu onih oko njih, ljudi ili djece, po vedrim licima kojima su okruženi, po sretnim pričama ili pjesmama, ili po glazbi kojoj uče djecu. U njihovoj blizini nema mržnje, ljutnje ili ružnih riječi. Okruženi su dobrotom, a takvih ljudi ima u svakom gradu. Oni nas uče kako živjeti, kako se radovati, kako voljeti.
Zovu ih Zlatni ljudi. Svatko sretne nekog zlatnog čovjeka, a toga čak i ne mora biti svjestan. No, trag toga susreta ostaje. Prepoznat ćete ga u očima koje sjaje i u osmijehu koji ostaje na licu, u lijepu, smirenu i ispunjenu osjećaju sreće u grudima.
Potrazite Zlatne ljude… tu su… oko nas…

Patuljci žive u kuglama (J. Klepac)